Žene mogu pronaći posao na bilo kojoj poziciji u nautičkoj industriji i dati izniman doprinos. Takozvani female touch je posebno važan u samom dizajniranju. Marlena Dapčić, mlada hrvatska dizajnerica, osnovala je svoji vlastiti dizajnerski studio i tvrtku A.D. Group te sudjeluje u projektiranju jedinstvenih super jahti te popratnih plovila. Pročitajte više u intervjuu niže.
1. Možete li nam reći nešto o svojoj akademskoj pozadini i kako vam je ona omogućila rad na trenutnoj poziciji?
Moja srednja škola, Škola za primijenjenu umjetnost u Rijeci me već u startu pripremila jako dobro za ono što će se kasnije pretvoriti u moje zvanje, od prostoručnog crtanja do projektiranja i pristupa jednom projektu.
Naknadno sam pohađala fakultet za Industrijski dizajn u Trevisu, koji je tada spadao pod I.U.A.V. arhitekturom u Veneciji. U onom periodu nije bilo puno stranaca pa nam nije bilo lako, ali što se tiče obrazovanja i prilika svakako je bio pun pogodak, od softvera kojih koristim još dan-danas pa do puta gdje sam ja i ostala raditi nakon diplome.
Ne znam kako je sada, ali tada se na trećoj godini faksa odlazilo na tromjesečni staž. Dizajn produkta je inače povezan s industrijama što su uglavnom u unutrašnjosti zemlje, a kako je meni bila jedina želja vratiti se na more, solucija je bila jednostavna. Kad su proanalizirali moje mogućnosti i želje odgovor su bili… brodovi. :)
Oni su se pobrinuli gotovo za sve, a ja sam morala samo na kolokvij. Sada studio Starkel više ne postoji, pošto mog prvog šefa više nema, ali moji tadašnji kolege još svi rade u struci i kad nam se pruži prilika radimo skupa. Drugi kolokvij je bio u SimcoDesignu kod Sergia Mersija, sa kojim isto radimo dan danas, iako sam tada preferirala manje brodove pošto se oni bave velikim kruzerima. Danas mi je to osnova.
2. Što vas je privuklo u nautičkoj industriji?
Na početku prije nego sam krenula u Starkela nisam znala puno više od stare drvene barke od mog dida i "parangalića". Kad sam došla na staž, prvi put sam se susrela s dizajnom jedrilica. Na početku kada bi gledala 15-ak varijanti profila iste jedrilice, osjećala sam se kao u onoj igri "pronađi razliku", iako sam uvijek imala oko za detalje. Jednostavno su to bile tako male razlike da sam morala vježbati oko, dok mi sad te razlike izgledaju ogromno. Uglavnom, nije bilo teško zaljubiti se u taj posao. Brodovi ubrajaju sve ono što mi se oduvijek svidjelo. Najbolje, nikad nije dosadno, od prostornog crtanja do radioničkih nacrta.
3. Tko/što je bio glavni pokretač vašeg poslovanja?
To je teško pitanje (ili se meni zakompliciralo u glavi). Mislim da je tu malo i sudbina imala ulogu. Otvorila sam tvrtku 2009. godine nakon što se studio Starkel raspao. Naravno, na početku sam imala kolegu te je to teklo super, ali malo kasnije sam se razbolila od neuroborelioze te sam morala stati sa svime skoro tri godine. Da se nisam razbolila, danas ne bi znala to što znam jer sam tada nakon dodatne operacije desnog zgloba mislila da mi je jedina opcija inženjering i tehničko crtanje. Naravno, u takvim trenucima misliš da je sve gotovo, ali na svu sreću imam dobre roditelje i još boljeg dečka koji me podržavao svih tih godina.
Kad sam krenula radit inženjering interijera kruzera, otvorio mi se novi svijet. To je posao koji mogu raditi arhitekti, geodeti, dizajneri te gotovo sve tehničke škole. U toj branši ima gotovo uvijek posla te se puno nauči.
Jako je bitno voljeti brodove i imati afinitet za to. Prva struka su naši inženjeri brodogradnje, ali brodovi su jako širok pojam te kao i u svemu na ovom svijetu danas se jedinice granaju kao i arhitektura.
Nakon što sam 4, 5 godina radila samo inženjering kruzera, susrela sam se s Andreom Agrustom u Navalheadu, koji je moj kolega iz studija Starkel. Tamo sam se vratila jahtama i dizajnu. Jednog dana me zvao jedan naš dragi inženjer, Vicko Ivančević koji mi je predložio dizajn interijera za jedan mini kruzer u Dalmaciji.
Tu je sve počelo iznova. Dizajn interijera, dizajn eksterijera te sam u par godina dobila prilike napraviti nešto veliko, poput projekta ICY Endurance 55x.
4. Što bi savjetovali mladim ženama koje imaju prepreku ulaska u nautičku industriju?
Nije teško raditi u toj branši, čak i u Fincantieriju na odjelu instalacija izvan strojarnice ima jako veliki postotak (mladih) cura. U tvrtci Manta Project, gdje sam radila dugo vremena, trenutno imaju zaposlene sve cure. Inženjering interijera i palube kruzera jedan je lijepi posao, koji nije diskriminiran nikako te se može puno naučiti pogotovo o normama brodova, materijalima i crtanju. Cure su pedantnije i preciznije, tako da sve češće viđam kolegice u Italiji. Možda nije tako kod nas, no i to će se promijeniti.
Kao dizajner u moje vrijeme je bilo malo teže, ali sada stvarno postoje natječaji i već sa samim faksom dobije se prilika za dokazivanje. Istina je da, imati dobri dizajn i dobiti prilike reklame za novine nije dovoljno. Meni se prvi put dogodilo 2005. godine kad sam za Studio Starkel dobivala prilike već tad biti u YD časopisu ili imat moj Own design za Maxi Dolphin 51' te prezentirati rad kod investitora. Za napravit nešto svoje treba nešto više, jer su mi sada kad imam vlastitu firmu svi moji kolege konkurencija. Treba naći investitore, raditi ponude i poslove za koje možemo garantirati od dizajna pa do izvedbe. Potrebna je i žrtva i onaj projekt gdje ćete provesti u brodogradilištu od jutra do mraka kako bi sastavili brod. Sve je to dio tog prelijepog posla.
Ja sam prvi put u Starkel ušla 2003. godine i od tada radim i učim. Sve više volim ovaj posao i tek sad mogu reći da mi se trud isplatio, dakle nakon skoro 20 godina.
5. Što bi naveli kao glavni benefit rada u nautičkoj industriji?
Ima malo stručnih ljudi što je mana za tu industriju, ali i prednost jer uvijek ima posla.
Ako je tržište zasićeno i ne možete raditi dizajn jahti, možete raditi inženjering kruzera. Inženjeri brodogradnje su predivna struka koju bi voljela implementirati, ali ja nisam inženjer brodogradnje već industrijski dizajner. Uči se u toku i radi se. pa kud stigli. Glavno mi je da sam doma ili na moru i da mogu crtat to što volim.
Comments